Pozdrav nakon dužeg vremena :)

nedjelja, 18.12.2005.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Dugo nisam pisala, pa evo što sam zaključila iz svega što mi se do sada dogodilo…

Život je samo nešto kroz što prolazimo zajedno, no odlazimo sami, i ma što mi htjeli od života, uvijek ostaje samo jedno – gledali mi njega očima zelene, plave ili smeđe boje, samo one ostaju žive, ostalo odlazi….prolaznost života… A kosa…pokrenuta je vjetrom, nije živa, samo je prividno lagana i beskrajna…okolo svuda je tama…

Ali taj život, poklon bez smisla, dobiven je bez pridodanog značenja, samo se pojavio, nismo ni svjesni a več postajemo odgovorne osobe u nečemu čemu ni smisao ne znamo… A pitamo li se, kada smo baš mi odabrani na dobivanje dara, postoji li netko tko nam ga je dao, da li smo ga uopće zaslužili, ili pak on čak nije dar……..

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

…on je kazna. A ljudi imaju mnogo toga zajedničko, počinili su nešto strašno, te su kažnjeni problemima, bolestima, osudama i proganjanjima…trčanjem, bježanjem bez kraja, bez cilja… samo spas je tražen…hoće li biti dobiven? Pitanje je postavljeno…odgovor se čeka…

Mali misaon post, ali šta ćeš...... :) pozdrav svima koji su me vjerno čekali :)

| 21:42 | Komentari (2) | Isprintaj | # |

Kako je lijepo ići u školu.....aha, baš.

utorak, 15.11.2005.

Dosadno je, jako mi je dosadno.

And tonight take my haaand…. Metallica.

Trebala sam ići na kavu sa dragim. Trebala, ali nisam. Zašto? Moja „najdraža profesorica“ mi je jučer dala esej koji trebam predati sutra. Znači, osim što sam danas posjetila Gradsku knjižni…khm….Gradsko narodno okupljalište jadnih nikogojevića/čki iskompleksiranih pod rukom idealiziranog školstva i traumatizacije ili skraćeno GNOJNI-PRIŠT…
Znam, pretjerujem, ali znajte da je moja ljutnja velika jer mi je potisnula svu onu tugu negdje ispod gnjeva nad 13 ispisanih stranica o povijesnoj gradnji crkve koju ne želim imenovati.
Nemam ja ništa protiv religije, naprotiv katolkinja sam, ali ako mi još i jednom netko kaže Crkva sv. Tog i Tog pasti ću u trajnu nesvjesticu kada se sjetim svih onih knjižurina od 300 stranica koje samo čekaju da ih neka jadna, sažalna duša pročita!

Sada ću vjerojatno slušati prodike na račun da bih trebala poštivati školstvo i nauku, ali dati esej o najmanje 10 stranica i to samo o jednoj, jedinoj crkvi vjerujem da bi sve skupa, i školstvo i gradnju, poslali ravno, ni lijevo ni desno nego nebu pod oblake ili lijepše rečeno u 3 p.m (ne u 3 sata popodne prevedeno sa engleskog nego u mjesto odakle smo svi izašli!)

Evo promijenila mi se pjesma… Never feel…Won't see…Never shine through…

I sada ja napaćena (m)učenica sjedim za kompjuterom i svoje frustracije iskaljujem na jadnoj tipkovnici koje mi je iskreno žao. I nije mi važno što je bežićna, možda nema žice ali naći ću neku da ju udavim… Udaviti ću prof…tipkovnicu, hoću reći. Iako su obadvije bežićne.

Ako se pogledam na zrcalo, osljepiti ću. Iz očiju mi tako jure munje i gromovi kao da je tsunami posjetio moju sobu, došao je na jednu neobaveznu, laganu kavicu prije nego što prošeta do Kine da ju malo opustoši. Niš previše, bio bi zadovoljan i sa 700 000 žrtava, sasvim mala, neznačajna brojka. Kao što su neznačajne minute u kojima sam ispisivala rečenice na jedan te isti kalup „Gradnja je bila izvedena u romaničkom stilu, dakle…“ ili „Iako ima mnogo prekrasnih arhitektonskih djela, crkva se ističe svojom monumentalnom ljepotom…(nabrajanje dijelova te lijepe ljepote)“.

Then I see, truth is righ beneath, right beneath the surface, that lies under the devil eyes….

Jučer sam bila do Kastva. Obožavam to mjesto, iako nemam nikoga poznatog tamo, odveo me dragi na izlet. Šetali smo onom stazom i zaljubljenim pogledima, trbuščićem punim leptirića i mislima negdje daleko, daleko pričali o nepoštenom……pogađajte……ESEJU!!!
Ova prošla rečenica je vjerojatno izgledala kao da sam se izvukla iz tog stadija ogorčenosti, no nisam, ne, ne… Nije još došlo vrijeme….

Ali sada mi je došlo vrijeme da pošaljem par porukica….

Primite puno pozdrava od rockerice koju muče koncepcija školskog sustava i plan za masakriranje istog………

| 22:09 | Komentari (23) | Isprintaj | # |

Kada je čovjek bez inspiracije...

„eh da... rock je način zivota. život je to u kojem smo svi mi pomalo tragični likovi u svojim vlastitim očima, jer potajno vjerujemo da umjetnici moraju patiti. a svaki roker je u duši umjetnik i pušta da ga kroz život nose tematske glazbe koje odgovaraju osjećaju trenutka. s vremenom shvatiš da imaš nekoliko oružja (ili alata) na raspolaganju: izraziti svoje osjećaje glazbom, pisanjem, blogom, bilo kakvom vrstom umjetnosti jer neke stvari su jednostavno prevelike a da bi stale u ovu malu dušu; naviknuti se na to da je život niz rastanaka i da treba biti sretan to smo barem dio puta prošli zajedno, a nadati se velikom i sretnom okupljanju na kraju života (da, tu spada i religija); i recimo naučiti prepoznavati oko sebe ljude koji će te razumjeti, a koji kao i ti imaju problem s prepoznavanjem upravo takvih... jer ih ima puno i posvuda, i jer je ovaj život na kraju krajeva ipak najbolje što ti se može dogoditi. ne daj se, floki!“
By : ljetopisac

To je bio komentar na moj blog.

Prekrasan mali sastavak, no koji nije samo to. To je i kratki opis mog emotivnog života, što objašnjava nadimak rockerica :) Zapravo ne samo nadimak… Ali, da ne bi krivo shvatili, nije rock samo beskrajno bediranje, razbijanje glave svojim neshvaćenim stanjem… Ne, ne i ne.
Rock je i tulumarenje, otkačenost i basevi do daske… Seks, drugs and rock n' roll, uglavnom.

No nisam otvorila blog da bih vam opisivala kraćenje dana sa društvom, poneko opijanje, njegove posljedice, gluposti koje volim raditi, školu i moj preostali „savjestan“ život.
Blog sam otvorila da bih mogla podijeliti sa svijetom i svoju drugu stranu, koju vide samo moji malobrojni, dragi, najbolji prijatelji.

Dakle, rock je način života. I sama sam rekla tu tvrdnju. Opet se ponavljam, ali nisu u pravu ljudi koji u rockere svrstavaju samo napirceane luđake sa kožnjakom na sebi i obaveznim, nikako zaobilaznim Harleyem pod gasom.
Iako večina svoju glazbu voli upotpuniti i specifičnim stilom odijevanja, među njima i ja, ali postoji granica, rockeri su sve neznani ljudi koje žele svoju glazbu prenijeti svijetu, ne žele biti samo slušani, žele biti shvaćeni.

Tragični su likovi, umjetnici koji pate… Istina.
Uvidjeli ste da se ja ponajviše izražavam blogom, ali volim katkad napisati par pjesmica, napravim neki ritam na bubnjevima… Volim stvarati nešto, željela sam imati svoj band, ali nije bilo dovoljno truda od strane drugih članova…

Neke stvari su prevelike da bi stale u ovu malu dušu.
Znam, zbilja znam i razumijem ovu rečenicu… Previše sam ju puta preživjela da se ne bih sjetila onog prevelikog tereta koji nosim i koji postane još teži, mnogo teži kada vidim neke osobe, kada se sjetim svih onih loših stvari kojima me negdje neki ljudi žele slomiti. Nerijetko sam se znala zateči u bezazlenim situacijama, dok gledam televiziju, kuham, pospremam stan, čak i kada sam u gradu, a suza mi se samo stvori na oku i poteče… za njom i druga. Najčešće….ah, nije važno. Nije bitno.

Ali užasno sam razočarana – u svemu, u svima. Svi samo nešto žele od mene, ne pitaju me želim li ja to, ne pitaju kako mi je… samo zahtijevaju. A ja im pružam sve što mogu, više zbilja ne mogu.
Najbliži mi ljudi kažu da prestanem davati 120% od sebe da bih udovoljila drugima, jer da to nikamo ne vodi, a najmanje će me usrećiti. Shvaćam. Pokušala sam ali nemogu. I iako mi netko ne uzvrati uslugu, ja ću ma napraviti drugu. Iznevjeri li me netko nakon učinjene usluge, svejedno će dobiti još malo moje pomoći. Nije to loše sa moje strane, ali i meni bi katkad dobro došla pomoć, usluga ili samo rame za plakanje.
Ja zbilja to više ne mogu…

Ne znam ni koliko ću još moći.

Život je niz rastanaka.
Zašto??? Zašto mora tako biti… malo osoba je prošlo kroz moj život koje sam upoznala, i zbilja se povezala sa njima, a odjednom, negdje u toj idili, iskrsnuo je nemili događaj. I te osobe su otišle, nestale, zauvijek se maknule iz mog života. A na njihovom je mjestu ostala praznina…
Koja svakim danom raste. I zato sam sve tužnija, tužnija…

Nedostaje mi… On, on i ona… Svi su mi bili dragi. Ne želim ih imenovati, jer ne valja uzdizati starije stvari sa njihovog mjesta u srcu, rane bi teže, mnogo teže zacijeljivale. Ali voljela sam ga kao brata, ona mi je bila jako, jako, jako draga, a ovaj drugi…bio je ljubav moga života.

Nemogu vas zaboraviti. Društvo, jako mi falite. Nesreća, novac i protjeravanje – sve su to pojmovi koji su nas razdvojili, a tako bih vas…nas rado ponovno vidjela zajedno, barem na trenutak, na našem starom mjestu, zagrljene i blistavih očiju, sretne što smo ponovno na okupu, zajedno………. Bar na trenutak, samo trenutak, ništa više…

No nikada više nećemo biti sretni skupa… S njim nikada neću više otići na duge šetnje po Jarunu, s njom nikada više neću izmišljati neke nove plesne pokrete, a sa njim nikad više neću biti sama na sekundu, koja nam je bila dovoljna da se zavolimo…

Ovaj život je najbolje što se moglo desiti.
Evo tu se ne slažem… što ako ima i nešto osim života? Ne želim filozofirati, ali što ako je život zapravo nešto najgore što se moglo desiti. Što ako je on svojevrsna kazna za nešto što nam se prije dešavalo, samo što mi sada toga nismo svjesni? Ne želim ulaziti dublje u tu raspravu, ali odjednom mi je sinula ta misao.

Nekima možda ovaj život i je nešto najbolje što se moglo desiti, ali baš njima. Jer neki imaju mnoge povlastice i privilegije koje ja nemam, neki imaju mnogo toga bolje nego ja, neki imaju više toga, neki nemaju tako velike praznine, nekima ne nedostaje ono što nedostaje meni. A pri ovom svemu NE MISLIM NA NOVAC. Mislim na sve one sitnice u životu koje su onima koji ih imaju možda nebitne, ali onima koji ih nemaju bitne i jako ima fale.

Neki možda imaju briljant na prstenu, ali mene to ne zanima. Nikada nisam patila na materijalne stvari koje su skupe, nikada nisam propitivala zašto ja ne mogu imati npr. super ultra skup minjak(minica, suknjica) sa lancem od srebra. Shvaćala sam svoje stanje, nisam siromašna, ali nisam ni bogata.

Ali baš zbog toga patim na emotivne stvari.




Ne daj se, floki…

:) Povratak u djetinjstvo. Sjećam se jednog događaja iz prvog razreda osnovne, baš prvi dan… To je jedan od rijetkih događaja iz ranijeg djetinjstva kojeg se bistro sjećam.
Sjela sam u treću klupu, sa susjedom koji je išao u isti razred. Profesorica je došla, znam da mi se činila užasno strogo i kad je ušla, počela govoriti, ja sam se kao prava mala princeza rasplakala. Bilo mi je užasno, nisam htjela da se o meni umjesto majke brine neka „stara teta sive kose“. Tada mi se susjed smijao, glasno, glasno, a učiteljica je došla do mene i rekla brižnim glasom nešto kao da prestanem plakati, da sam velika djevojka.

Sada jesam velika djevojka, ali ništa se nije promijenilo od prvog dana škole. Štoviše, opet sam u tom svom gradu, i sada idem u zadnji razred svog dvanaestogodišnjeg školovanja koje stoji, barem meni, pod obavezno. Ali iako sam velika djevojka, još uvijek sam emocionalno krhka, ali sada nažalost ima mnogo neprijateljskih lica, koja su ovaj put zbilja neprijateljska i u duši, ne samo u licu. Ima i ljudi koji će mi se zato ismijavati i htjeti mi se narugati… Nema više nikoga tko će se brinuti o meni, sama sam na svome… više mi nitko neće reći da prestanem plakati, da sam velika djevojka… Jer to ne bi bila utjeha… Više ne. To bi bio samo još jedna kamen mojoj slaboj duši.


Nisam još napisala sve što sam htjela, ali više nema smisla da vas zatrpavam svojim problemima… Nisam jedina koja ih ima… Ne želim da va msve bude dosadno i teško štivo… ovaj moj blog. I zato vas sada pozdravljam…

Pozdravljam, rockerica bez ijedne sretne misli…

| 16:01 | Komentari (0) | Isprintaj | # |

Kratko, ali slatko :)

nedjelja, 13.11.2005.

Lijepo je steći nova poznanstva… Volim kada u misli mi dođe nova osoba, koju sa pravom mogu zvati prijateljem. Drago mi je što nije ostala samo na epitetu poznanika, nego dobra mi je, i njoj sam ja. Zbilja je lijepo steći novu prijateljicu/prijatelja. Još se sjećam one izreke koju su mi stari ljudi rekli…

Ljubavi su prolazne, ali pravi prijatelji ostaju za cijeli život uz tebe…

Danas sam bila u nekom čudnom raspoloženju iz kojeg su nastale one dvije nove pjesmice koje možete pročitati dolje, dolje, dolje desno. Sve pjesme koje imam na blogu nastale su mojom rukom, i iako nitko to ne zna, volim pisati pjesme.

Kroz stihove mogu napisati sve moje osjećaje, kada napišem pjesmu tuga postane slabija, bol se ublaži, a moje lice se razvedri. Evo, još uvijek ne mogu prestati pisati nekim pjesničkim razmišljanjem, ali nije bitno.

Danas nisam tužna.
Bila sam, ali više nisam. Možda je razlog to što nisam bila u doticaju sa okolinom, cijeli dan sam provela u brizi za sebe, priuštila sam si to, jer sam to napokon i zaslužila. Nakon svih proživljenih muka, obavljenih zadataka, ali i nakon svih onih događaja koje sam zapamtila kao lijepe geste, smatram da bih mogla ukrasti malo vremena i opustiti se.

Jučer sam izvršila posjet DM-u i kupila sam si neke tretmane koje su mi preporučili razni ljudi, za koje vjerujem da ću sama sebi biti lijepša, a kad to shvatim, znam da ću zračiti srećom, što je zasigurno jedna činjenica zbog koje ću i drugima biti zgodnija.

Nisam puno napisala, nemam inspiraciju.

Ovaj tjedan će mi biti jako stresan, to znam, a sada idem uživati u zadnjim trenucima slobode.

Pozdrav od zamišljene rockerice, sa nadom u budućnost… Pusa svima…

| 19:18 | Komentari (2) | Isprintaj | # |

Nakon burne noći tužne misli...

subota, 12.11.2005.

Večer je… a ja ne mogu prestati razmišljati.
Evo, već sam nekoliko redova izbrisala što sam mislila napisati u blog… ne mogu prestati razmišljati i zato mi… (opet sam dosta toga pobrisala) …zato sam ostala bez riječi.

Pitate se o čemu razmišljam? Baš o svačemu… Nema neke posebne stvari… lažem. Ima.
Ima i to dosta toga. Jedno od njih je pitanje koje mi je cijeli dan u glavi – zašto sam u životu tako nesretna?!? Nešto suprotno sreći se može vidjeti i iz naslova… Nesuđena rockerica pod tužnom zvijezdom.
Zašto nesuđena? Nitko me ne shvaća ozbiljno. Možda si ne piercam tijelo kao budala, možda ne izlazim na neka tamna mjesta, možda nisam obučena u kožu i metal, ali to nije sve… kao i punk, i rock se može smatrati načinom života.
Zašto rockerica? Tu objašnjenja ne trebaju…
Ali zašto pod tužnom zvijezdom? Upravo zato, i ni zbog čega drugog. Tužna sam, i smatram da sam tako i rođena… Zar nije čudno da imam baš malo onih trenutaka u životu kojih kada ih se sjetim, nasmijem se, razveselim i dan mi odmah postane svjetliji… Evo, takvih se sada malo mogu sjetiti.
Ili ovaj slučaj… Možda imam sve što mi treba, ali mi ni to nije dovoljno da budem zadovoljna. Stalno želim više, i više, a ponekad mi takav stav smeta. Trebala bih biti zadovoljna onim što imam i što sam postigla, jer ima puno gorih „imanja“, ali ja se ne mogu smatrati sretnom u takvoj situaciji. Nije da meni nešto treba ili mi nešto nedostaje, ali ja želim više…više… I od sebe stalno želim više, želim biti pametnija, sretnija, bolja kao osoba, lijepša, želim ostvariti veće rezultate, uvijek težim savršenstvu, pa mi mnogi kažu da sam SANJAR…...

Ali unatoč svemu, jučer mi je bio lijep dan, zaista prekrasan. Iako mi je jutro bilo dosta stresno jer sam zaspala po onom starom običaju kašnjenja, i zato mi je škola trpila no nema veze, jer tamo sam zabilježila veliki uspjeh osim prva dva sata neopravdana (pokušala sam se ispričati da sam zakasnila na bas, no nije prošlo).

No uvidjela sam da kad se otvorim, dan mi bude lijepši. Nesmijem dopustiti da me koči strah, strah od odbijanja… Jer zašto ja mislim da me drugi ne vole i da sve jednostavno odbijam? Možda je to ipak malo preteška riječ, ali se bojim da svi misle da sam manje vrijedna od njih, i da moje mišljenje nitko ne uvažava.

Moj blog ne čita mnogo ljudi, samo par ljudi sa foruma, ali nema veze. Ionako sam htjela da ovo ostane koliko – toliko privatan blogić :)

Danas mi je pak bio užasan dan. Uvrtila sam si neki film u glavu i ne mogu se riješiti tog osjećaja… Toliko toga baca veliki presing na mene, a još i sama se ubijam da nisam lijepa, iako drugi tvrde suprotno, sama si dokazujem da nisam lijepa ; da nikada neću naći pristojnog dečka koji će me voljeti koliko i ja njega, do sada sam bila s par njih, ali jedini dobar mi je bio Sike (nekima sam ga i spominjala) kojeg nažalost više neću vidjeti. U ovom sadašnjem sam se razočarala, i iako smo još zajedno, mislim da će ubrzo doći do promjena…

Neznam što da radim… Imala sam tako dobro mišljenje o sebi, što ga je pokvarilo?!? Jer kada si nezadovoljan sobom, onda kako uopće možeš pomišljati na ikakvu sreću?!?
Moja osobnost…onako kako se izražavam na forumu, takva sam i u RL… Neznam da li je to dobro ili loše, ali jedno znam – nisam simpatična sama sebi, kako ću onda biti drugima.
Ponavljam se, ali ne mogu si pomoći – zašto mi nitko ne pokaže da sam mu bitna i draga?!? Zar je ljudima tako teško uputiti koji osmjeh?!? Zašto im je teško?

Tako sam nesigurna… Nije fer. Nije fer što nemogu nikome opisati kako se osjećam, nije fer što sve dobre osobe koje upoznam moraju otići daleko… Uvijek mi se dogodi da kada se sa nekim sprijateljim, uskoro mi splet okolnosti oduzme tu osobu. Pa zar je to itko zaslužio? Osoba jednostavno ode iz mog života. Nije fer što neki ljudi osuđuju na prvi pogled. Zaista nije fer. A uostalom, zašto osuđuju? Zar na prvi pogled možeš nekoga toliko zamrziti da si sposoban da mu uništiš život? Ako možeš, kuda onda ide ovaj svijet? Gdje su nestala prijateljstva, sklad i duže, čvršće ljubavi?

Možda…možda je problem u meni. Vjerojatno. Kriva sam što sam nesigurna, što me to čini teškom osobom. Treba me još više osuđivati, da se zatvorim i da više ne pokušam biti složna sa nekim, jer sve što je dobro može duplo bolje zaboljeti kada se zabije nož u leđa.

Više ne mogu ovako.
Prije par mjeseci sve što sam htjela bilo je da nastavim kako sam počela, jer imala sam sve. Dobar život, odisala sam pozitivnom energijom, čak sam i na forumu dosađivala sa svojim smješcima i „super, super“ u Kako se osjećate et d moment.
Sada imam probleme, pritisak, okolišanja, loša iskustva.

So let be it that way… it is not important. Koliko izdržim, izdržati ću. Kada više neću moći, jedno jutro ću produžiti san u krevetu…na neodređeno vrijeme.



Sama za svojim stolom, rockerica tužna pogleda, suzom na obrazu i njihovom riječi u mislima….

| 21:13 | Komentari (8) | Isprintaj | # |

Švrljotine nastale bez inspiracije (je li zaista tako)........

četvrtak, 10.11.2005.

Strah… najgora moguća stepenica koju se treba prijeći do ostvarena cilja… I ne može se reći da ste jednom nešto ostvarili bez ikakvog straha, manje treme ili barem onog zrnca panike, jer sa odgovornosti dolazi i bojazan.

Da… mene od sada na dalje očekuju mnoge situacije kojih se užasno bojim. Nije da sam strašljiva ili da sam kukavica (ptičja gripa lol, zbilja nisam kukavica… da ne biste odmah pobjegli) ali to je jednostavno mnogo neugodnih obaveza koje će mi se periodično ponavljati, bez iznimke… a što je najpogubnije za mene u ovom trenutku, kada sam psihički u lošem stanju, je to što svi očekuju od mene da sve obaveze riješim bez ikakve muke, a ja to ne mogu… Počevši od roditelja, sestre, prijatelja, dragog i svih ljudi barem malo prisutnih u mom životu.

I sada…gdje je tu strah? Ha, svugdje… Strah od neuspjeha, strah od osuđivanja okoline, strah od razočaranja… najveći je strah od gubljenja kakvog-takvog mišljenja koji su drugi stekli o meni… napisala sam da mišljenje baš i nije nešto naročito dobro, ali dok god je i malo pozitivnog meni odgovara.

Primjetila sam da u zadnje vrijeme mislim samo o onim ljudima kojima nisam draga. I tu se također krije strah – što ako ti ljudi steknu još više razloga da me ne vole…

Pretjerujem sa tom brigom, ali želim imati što više bliskih ljudi u životu, i zato sam blago rečeno opsjednuta mišljenjima osoba u mojoj okolini iako se to na prvi pogled u RL nebi reklo, tamo djelujem kao čvrsta osoba, recimo cool, bezbrižna i uvijek sa smiješkom na usnama, takva nisam. Hoću reći jesam u društvu, ali kada sam sama - nisam.

I zato mi se uvijek javlja strah od mišljenja drugih ljudi, od osuđivanja, pa čak i u najbezazlenijim situacijama npr. kada izađem van uvijek sva obleka lol mora biti na svom mjestu, kada sam u kafiću sjedim ravna kao daska da nebih otkrivala više nego skrivala, kada sam u školi bojim se netočnih odgovora, kada kažem nešto krivo ili se zabunim no ispadne drukčije duže mi treba da opet nešto kažem… Kada netko pogleda u mene, čini mi se kao da on u svojoj glavi misli nešto loše i već si zamišljam da nešto nije u redu sa mojom vanjštinom, no zapravo nešto nije u redu sa mojim mislima, samnom… I jako mi je teško zbog toga.

Skroz sam opuštena samo u svojoj ekipi, čak i kada nam se pridruži netko novi nešto me zakoči i ne mogu se smijati, brbljati i zabavljati kao kada smo samo „mi“. Zbog toga možda i malo teže stečem prijateljstva… I zbog toga mi je žao.

Znam da ako ovako nastavim teško ću se probijati u daljnjem životu, jer ako sam toliko užasnuta što će drugi misliti o meni, kako ću se ponašati npr. na prvom ozbiljnijem razgovoru za posao? Ovo preko ljeta je manje važno, ali kada (ako) završim fakultet, kako ću se onda ponašati? Evo…javlja se novi strah…strah od budućnosti… super, baš super.

Sada mi se javlja strah i od tipkovnice – tipke me gledaju, što li će samo pomisliti o mojoj brzini tipkanja?!?




Ako ste ovo o tipkama shvatili za ozbiljno zbilja imate nisko mišljenje o meni, ali sama sam si kriva (opet ja).

Ako ovo niste shvatili za ozbiljno, onda primite puno pusa od rockerice na rubu živaca…

| 20:06 | Komentari (2) | Isprintaj | # |

Nakon dužeg vremena kratka priča, ispričana sa grčem u želucu (zašto? Sada ćeš vidjeti…)

srijeda, 09.11.2005.

Na početku isprika…. Sa velikim i…. :) Žao mi je što tako dugo nisam pisala, ni tu, ni na forumu, ali završila sam u bolnici… ništa opasno, samo pokvaren želudac.
Važno je da sam sada zdrava i u jednom komadu!

Dok sam bila u tom tužnom i hladnom bijelom krevetu, imala sam vremena za razmišljanje na pretek (uz bolove u želucu…kad se sjetim… horor živi!!!) i došla sam do mnogih zaključaka.

Kad se sreća dijelila, bila sam zadnja u redu. I ljubav. I sve, sve što drugi imaju, čak i zdravlje. Mene sačinjavaju samo ostaci uspomena. I zato ne zaslužujem mnogo toga. Samo kvarim stvari, znam, to se govori iz bogatog iskustva kojem su i drugi svjedoci.
Ovo može zvučati patetički ili samokritizirajući, no nije. Ovu zadnju rečenicu nisam ja rekla, nažalost, nisam. To sam čula od drugih. Nisam smjela čuti, ali sam čula. I to me užasno povrijedilo.

Ne mogu vjerovati. Nisam ni slutila da će mi se život toliko promijeniti. Uz neke loše stvari, nemogu se previše požaliti na proživljeno vrijeme, ali sada. Sve se preokrenulo! Sve što sam imala je drukčije. I iako sada napredujem, ostvarujem uspjehe, mnogo njih na svim područjima, nesretna sam. Nesretna zbog onog na početku bloga…


* * * * *


…Nothing else is important in this moment, 'couse I love you baby, and I hope you have the same feeling for me, 'couse if you don't have them, I will die…and it will be like I have never walked on this ground, like I have never been with you, my angel, only angel I live for…

To su lijepe riječi, koje imaju svoju dubinu, a mnogim zaljubljenim dušama značaj. Možda zvuče parafrazirano, ali ipak su lijepe.
Da, zaljubljena sam. Ali ni to mi ne pomaže.
Često čujem izjave mojih frendica „ljubav me grije“. Pa zašto onda mene ne grije, zar nije dovoljno jaka, zar imam potrebu da ju preispitam?!? Ne, zadovoljna sam i neznam zašto sada cjepidlačim…

Evo zašto sam nesretna, zbog moje nesretne sitničave naravi…


* * * * *




Zadovoljna sam svojim blogom, napokon sam uspjela napraviti nešto što je uspješno izvedeno, nakon toliko muka oko html-a…

Moram se zahvaliti marinu…afkors… kiss


Život mi je krenuo u krivom smjeru, a kada sa sjetim da sam pred samo 4 mjeseca bila tako bezbrižna… Bilo mi je lijepo ovo ljeto, iako sam znala da me čeka selidba iz mog drugog doma natrag u staru jazbinu, nisam očekivala da će sa tom selidbom doći i toliko problema… Eh, da sam se bar mogla pripremiti… Kao što sada gubim, umjesto da idem ponavljati sve za sutra ja tipkam tu na blogu i hladim pete…

Ali - što je bilo, bilo je i to mi nitko ne može vratiti. Ako su bile ružne stvari, moram ih zaboraviti i ne misliti više na njih, a ako su bile lijepe stvari moram se pomiriti da ih uza sva prisjećanja više nikada neću proživjeti…

Takva sam kakva sam, i znam… Uvijek će biti ljudi kojima ću biti nezamislivo lijepa ili ružna, nevjerojatno dobra ili loša, simpatična ili okrutna, a s tim se moram pomiriti. Ali moram se okrenuti onima koji mi vole… S kojima imam zabilježena prekrasne trenutke, a one ostale – tko mari za njih? Nažalost ja, još uvijek, ali uskoro ću prestati, znam…moram…hoću…



Neznam… Ljudske emocije i misli su tako složen pojam, nemogu shvatiti što netko misli o meni jer ima sto ludih, luđih kombinacija što dobivam… A na kraju će se točnom pokazati možda baš ona koja mi sada ima najmanje smisla…

No dobro, neka mi barem netko kaže da je mislio na mene, da mi se razveselio, da sam mu nedostajala i ja ću odmah dobiti dobro mišljenje. Neka mi netko, taj netko samo pokloni jedan usputni smiješak, kao što ih ja poklanjam i odmah će mi biti draži… Zar je tako teško uputit osmijeh osobi?!? Jer osmijeh može izbrisati sve brige, ponekad je samo jedan osmijeh dovoljan, nije potrebno svo ono tješenje i filozofiranje… Opušteni osmijeh na licu najljepši je lijek…

I zato sada sa smješkom od uha do uha napuštam blog i volim vas sve…


| 20:45 | Komentari (0) | Isprintaj | # |

Zašto imam tako mračne misli....

utorak, 01.11.2005.

Shvatila sam da sam ipak voljena, i koliko god ja mislila, hinila da me ljudi koji imaju tako mnogo utjecaja u mojoj prošlosti ne vole, shvatila sam da sam u krivu…

Dok sam živila tu prošlost, nalazila se u drukčijoj okolini, drugom gradu, i bila sam okružena drukčijim ljudima, vjerovala sam da me večina mrzi, i to me tako reći ubijalo, ubijalo u pojam… Cijelo to vrijeme imala sam takvu sliku o pojedincima i nisam je se mogla riješiti, ali kada bolje pogledam svatko bi tako osjećao, jer ti ljudi ponekad ne pokazuju ono što misle, ponekad pokazuju sasvim drukčije odnose, a ja to nisam mogla shvatiti jer kako sam mogla znati što je u njihovim razmišljanjima?!?

Ali ipak, kada bolje razmislim, možda se i varam, jer dvije – tri situacije ne mogu pobiti iskustvo stvoreno tijekom tri i pol duge godine… Neznam, ne shvaćam…

Tako sam tužna… Mislim da nikada neću naći dobru, dragu i toplu osobu koja me razumije, koja će me slušati i neće se praviti da me ne vidi… Koja će me jednostavno voljeti bez ikakvih pogodbi i nadopuna, izmjena i zamjeranja… Iza mene u kratkom životu je toliko loših iskustava na kojima sam bar nešto trebala naučiti, ali ne… Ne mogu ja to, uvijek mislim kako će možda ovaj put biti drugačije, ako propustim tu priliku zažaliti ću, no opet iznova samo slijede razočaranja i slomljena srca…

Ako ovako nastavim…

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Trenutno mi je jako važno mišljenje drugih osoba, a to mi uopće nije drago. Hoću reći da se bojim neprihvaćanja, zbog furanja svog stila, zbog svog ponašanja koje svi žele iskoristiti. Sve mi neprestano ukazuje na to, ali ja ne želim slušati. Znam da sam previše tolerantna, popustljiva i lako prijeđem preko svoje volje da bi drugome bilo bolje, ali jednostavno si ne mogu pomoći. Neznam reći ne. I to će me jednom koštati, i samo se bojim koliko…

Ne želim više razmišljati o prošlosti, moram se usredotočiti na sadašnjost, ali ona mi se sve više i više čini kao preslika prošlih događaja… Možda čak i još gore. Pokušala sam se predstaviti u lijepom svjetlu, nije uspjelo. Pokušala sam se predstaviti onakva kakva jesam, nije uspjelo. Samo sam stekla loš dojam o sebi. Pokušala sam nadvladati sva odbijanja i otvorena naprijateljstva, no još sam dublje upala u iskrivljen prikaz moje osobnosti…
I što sada da napravim?!?
Moram živjeti sa tim, jer odustajem od svih pokušaja. Jer sve što sam htjela i čemu sam se nadala je propalo. Sada je gotovo. Nemogu više vratiti vrijeme, ali to i ne želim jer sam mogla i pretpostaviti što će od mog malog eksperimenta nastati – poguban događaj. To je nastalo. I sada samo mogu žaliti… za svim onim izgubljenim…

Ali neka. Još je toliko toga preda mnom, toliko ljudi ću upoznati, toliko iskustva dobiti, toliko toga prežaliti, izgubiti ali i saznati i ostvariti. Veselim se tome, ono što je sada brzo će proći, ali ono što me čeka još brže doći.

Sada ću se okrenuti prijateljima, jer oni su mi nešto najljepše u životu, obitelji, jer je uvijek tu kada ju trebam, pruža mi topli dom, i samoj sebi.

A za osobu zbog koje je sve ovo i napisano… -goni se iz mog života, nisam te željela, niti ću te ikada htjeti-

Sa suzama u očima, vaša rockerica…

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

| 20:16 | Komentari (8) | Isprintaj | # |

Saga o mobitelima i ostalim tehničkim novotarijama…

ponedjeljak, 31.10.2005.

Danas mi se pohvalio prijatelj da je dobio novi mob E730 ili tako nekako… I da to čudo ima razne napaljene opcije poput AAC playera (?!?), 250 000 boja, radioprijemnik i 96 MB memorije (!!!), a kameru i njenu razlučljivost da ni ne spomenemo… Naravno da nije cijenu ni spominjao jer zna da kad ja čujem na što on troši teško stečenu lovu uvijek preokrenem očima i održim mu predavanje o siromašnim ljudima u Africi.
Kad sam primila taj mobitel vidjela sam da je dosta lagan naspram moje stare, dobre Nokie 3310. Nije loš mobitel (naravno s obzirom na sve što sadrži) , ali što će mu sve te opcije kada je do jučer imao Siemens C75?!?

Za te pare što je dao za mobitel mogao si je financirati studij, kupiti si možda novu majicu (skoro uvijek šeće u jednoj te istoj) a mogao ih je i staviti na stranu, ne bi mu to bilo loše.

Ali neće on slušati, odreže mi da ne petljam svoju mudru glavicu u njegove fetiše :)

Image Hosted by ImageShack.us

Eh, ja sam dosta štedljiva, i baš si ne kupujem često modne markice koje nose ostale gradske šminkerice. Najskuplja majica koju sam si uzela bila je za novogodišnji tulum 2005 i za nju mi nije žao, bila je 300 kuna ali je majica prekrasna i nosim ju često na zabave (ona je jedna od onih kojima je cijena proporcionalna kvaliteti).
Ujedno imam samo jedne traperice iz Diesela i to kao dar, dakle nisam ih ja kupila. Za traperice najviše izdvojim 350 kuna, dok recimo moja sestra uvijek kupuje u Witboyu ili Levisu (500 +)…

Blah…..dosta o novcima.

Sada baš i nisam pri novcu pa mislim da bi mi bilo bolje prestati pričati dok se ne počnem poistovječivati sa jadnim ljudima bez posla… Sklona sam pretjerivanju ;)



Evo, Halloween je a ja sjedim pred kompjuterom… Nije da nemam kamo otići, nego sam mogla birati između dva tuluma. A na svakom od ta dva tuluma ima ljudi koje uopće ne želim vidjeti, a vjerojatno i oni mene.
Zato sam se dogovorila sa prijateljem (onim odozgo) i doći će kod mene na noć gutača filmova i kokica lol.
Malo sam se prošetala po Rijeci i vani je mnogo ljudi, ali me ne privlači ništa, ni partyji po kafićima, ni jučerašnja Točka… Neznam, izgubila sam volju za izlascima. Dragi mi se razbolio, bila sam kod njega i izgleda užasno. Pustila sam ga da spava…

Sada pozdrav svima od rockerice! PUSA!

| 20:27 | Komentari (3) | Isprintaj | # |

Razmažena?!?

nedjelja, 30.10.2005.

Napokon sam i to čula… U jednoj svađi, koja nije bila beznačajna, ljudi su mi u lice, bez okolišanja, ozbiljno i začudno smireno rekli da sam razmažena, da samo tražim pažnju, da bih se trebala probuditi iz svog svijeta jer da nisam nitko tko bi zaslužio pažnju više od njih… A ti ljudi, oni neznaju moju priču, nisu me saslušali, ma ništa nisu učinili što bi pokazalo da me razumiju!

Image Hosted by ImageShack.us



Zar je loše što želim da me se posluša s vremena na vrijeme, zar je loše što želim da mi netko pokaže da me voli, kao što ja pokazujem drugima?!?
Želim da mi netko dođe i kaže da sam mu draga, da me voli, da sam mu nedostajala, a ne da svi misle da ja nemam nikakvih osjećaja, jer ih imam i više nego što mi treba, i sitnice koje uočim katkada mi puno znače, dam im značaj, a kada ih se nakupi, stvorim sliku, pa ako su te sitnice loše, onda pomislim da me ta osoba koja je učinila, rekla te sitnice, da me ne voli, da joj nisam draga…

Mišljenje drugih mi je važno, kao vjerojatno i svima drugima mojih godina, pa što onda?!?

Volim male znakove pažnje, pogotovo volim poklanjati, ali i primati smješak sa drugih lica, ona mi odmah postanu draža. Vjerujem da nisam jedina.

Svemu ovome je rezultat – moja razmaženost?!?

Dajte……. Da sam razmažena, bila bih cendrava i svadljiva, sve bih htjela itd., a takva nisam, znam i ja i drugi ljudi.


Inače, danas nisam mogla spavati dugo, a ono malo što sam sanjala bilo je o uglu neke stare zgrade gdje sam se često sastajala sa svojim društvom… Svi mi nedostaju i želim ih ponovno vidjeti, no pola njih je otišlo, kao i ja, i bilo bi teško ponovno se okupiti…
Prgy, Marina - moji najdraži iz ekipe… Falite mi!!! I to jako…

Sada slušam neki mix koji sam dobila za prošli rođendan, trenutno trešti Atwa…

Pokušati ću sada zaboraviti sve muke, idem oprati kosu, sutra je novi dan… Pozdrav od maze…….

| 20:25 | Komentari (10) | Isprintaj | # |

<< Arhiva >>